Kako je rekao dr. Stanislav Matačić, psihijatar na KBC-u Rebro, danas liječnik privatne prakse, u meni postoji alter ego koji u fazi regresije traži pažnju i ljubav kroz dokazivanje. Laički rečeno, ja sam jebivjetar koji u sebi nosi poremećaj iz djetinjstva. Zato mi šest godinja putovanja raznim zemljama (više od 30) i ukupno provedenih više od godinu dana u šatoru nije dosta. Mazohizam i renesansa. To je moja umjetnost življenja. Prošle godine sam naglas izjavio da idem pješice iz Rusije do Francuske. Svi su se smijali i proglašavali me luđakom koji će svoje kosti ostaviti na cesti pod kotačima prvog kamiona kojeg gari neki pijani Rus. Zadržao sam ozbiljan izraz lica … sve do dolaska na cilj, do Pariza. Tad sam se ja smijao. Kak' se kaže, ?'Ko se zadnji smije, najslađe se smije!? ili na madžarskom: ?Ko straga smije, najslađe smije!?. Ove sam godine došao u jedan birc gdje se okupljaju bikeri (strah me reći koji da ne dobijem po p…. slijedeći put) i rekao:

?Jebeš putovanje pilama koje imaju milijun konja. To može svatko. Ja bih na put krenuo s malo više neizvjesnosti!?.
?Odi romobilom, kretenu!?, rekli su mi u isti glas svi okupljeni.
Popio sam još par piva i opet zinuo:
?Nego, jeste li kad putovali motorima van grada??
Prije nego što sam uspio popiti zadnji gutljaj pive, izbacili su me van na ulicu. Pješačio sam kući i razmišljao o romobilu. Nije to tak ni loše, mislio sam si. No, balkansku rutu od osam zemalja planirao sam napraviti s Damirom Runjakom i Markom Rukavinom. Kako oni imaju čopera od 250 ccm, morao sam nabaviti nešto konkurentno. Piaggio mi je posudio skuter X8 od 200 ccm, a tvrtka Magnetix poklonila opremu. Svima koji misle da skuteri nisu za daleke staze poručio bih:
?Misliti je drek znati!? Uostalom, pogledajte da je tome tako …

Pripreme za put su iznimno važne de bi sam put uopće uspio. Vidjevši da idemo na daleki put, popularni Ševa s Peščenice nam je savjetovao da ponesemo rezervne kanistere za gorivo. Kako ih nismo nabavili na vrijeme, on nam je poklonio svoj kanister za vino u rinfuzi!

Između Beograda i Niša putnik ne mora brinuti za probušenu gumu. Svako malo ima odličnih vulkanizera kraj ceste. Nismo sigurni da li je ovo Shell-ov servisni centar, ali nam je drago da je cesta na toj dionici puta uistinu dobra. Tko zna što bi nam u ovoj radnji zamijenili na motorima?!

Naspram čopera, skuter X8 djeluje poput Sanadera naspram Račana! Osim toga, pri 110 km/h na autocesti, na skuteru sam bio posve zaštićen od vjetra dok je Dambač služio kao živi štit za sve vrste insekata. Za razliku od mene, on nije trebao stajati na klopu. Dovoljno je bilo da u vožnji širom zine tu i tamo …

Za smjer bi se dogovarali na licu mjesta, iako smo obojica znali da je kapetan, a to sam bio ja, već odlučio kuda se ide. Glumio sam lažnu demokraciju po uzoru na … (nagradno pitanje u milijunašu za 100 kuna)
a) vladu Republike Hrvatske

b) Vladu Kalembera
c) Ladu Nivu
d) Ladnu pivu

Trenutak kad nam je rezervni kanister benzina spasio život, dobro, ne baš život, ali živce svakako. Naime, između bugarsko-turske granice i Istanbula na autoputu nema benzinskih pumpi. Hvala, gospon Ševa, hvala!

Istanbul. Noć uoči finalne utakmice između Liverpoola i Milana. Kako nam se živo fućka za nogomet, raspravljali smo o hit-air jakni koju sam dobio. Zgodna stvar koja spašava život. Jakna u sebi ima air bag poput auta. Aktivira se kad se sajla, kojom je motorist vezan za motor, pod pritiskom većim od 0,5 bara odvoji od mjesta za koje je pričvršćena. Tad se jakna sva napuše pa motorist izgleda kao Šuker, ne nogometaš već ministar financija.

Na cesti u Grčkoj svjedočili smo tragičnom slučaju. S neba je padala krava i na albanskom vikala:
?Jebem ti deduuuuuu!!!!!?
Tresnula je na cestu točno ispred nas. Umirućim hropcem dodala je:
? … ti jebem!!!!?
Bilo je to zadnje što je izgovorila. Pokušao sam ju oživiti disanjem usta na usta. Nažalost, jadnoj kravici nije bilo spasa. Kažu da se u zjenici reflektira zadnje što je pokojnik doživio. Primaknuo sam se i promatrao. U tom nježnom bestijalnom oku vidio sam jureću Suzuki Hayabusu i jednog koščatog muškarca duge sijede kose kako se kotrlja po cesti. Ništa mi nije bilo jasno pa sam jadnom stvoru navukao kapak preko oka, pomolio se i otišao.

Dambač, naš makedonski prijatelj Borče Veliki i ja na Ohridskom jezeru. Obzirom da je Borče, kojeg sam upoznao preko Bagija iz LADA, ponosni vlasnik crnog pojasa u karateu, a ja nisam imao nikakvu letvu ili lanac kraj sebe, nisam postavljao glupa pitanja već sam bio servilan i ulizica. Šta je tu je, ponekad je bolje ispasti pakšu nego iz, npr. tramvaja!

Dimitrij nas je vozio barkom po Ohridskom jezeru. Pili smo makedonsku fantu, piće koje neodoljivo podsjeća na rakiju, lozu konkretno. Čak je i miris identičan. Da nas Dimitrij nije uvjerio u to da je to ipak fanta, pomislili bismo da nas je ponudio rakijom. No, prije ću slobodno skočiti kroz prozor nego ne povjerovati pravom prijatelju kad mi kaže da imam krila ….

Durmitor u Crnoj Gori. Zbog te planine sam i krenuo na put. Da li sam do Crne Gore skuterom morao putovati preko Srbije, Bugarske, Turske, Grčke, Makedonije i Kosova? Možda i nisam, ali, gdje je tu onda mazohizam i renesansa?! Tko zna gdje će me slijedeći put odvesti moja umjetnost življenja …

tekst: Boris Veličan

foto: Marko Rukavina