Kao i svake godine za godišnji odmor odlučim se za neko putovanje skuterom. Prije 2 godine imao sam skraćeni odmor i morao sam kombinirati sa kolegama s posla da bi uspio svratiti na sve događaje koji su bili u planu (23.08. motohappening na Grobniku, festival u Austriji, koncert u Njemačkoj, moto susret u Puli. festival u Italiji).

Prvo sam iz Splita otišao na motohappening na Grobnik. Večer prije polaska sam se nadao naspavati i ustati se oko 5 ujutro, ali su me frendovi uporno zvali i budili, jer je bio petak navečer, htjeli da idemo vani i kad sam vidio da nema ništa od spavanja, na kraju sam izašao s njima na piće do 3 ujutro i krenuo za Rijeku. Najbrži put je bio preko Knina, Gospića, Otočca i Senja, ali iako je bilo ljeto, u dalmatinskoj zagori je bilo jako hladno, 15-20 stupnjeva hladnije nego po danu i već nakon 15 minuta vožnje sam se okrenuo i vratio natrag do Solina i putovanje nastavio uz obalu. Nikog živog nije bilo na cesti i stigao sam do Rijeke sa zaustavljanjima za samo 4 i po sata. Taj dan sam se prvi put sa skuterom vozio na stazi. Uplatio sam rekreativnu vožnju i u kratkoj majici sa kuferom iza lagano kružio po pisti. Nedjelja povratak u Split, jer sam u ponedjeljak morao biti na poslu (samo na jedan dan!).

Utorak pravac Zagreb i srijeda rano ujutro rano krenuo za Austriju. Tamo se u malom mjestu Wiesenu održavao festival pod nazivom "2 days a week" (iako traje 3 dana), a na festivalu je trebao nastupiti moj omiljeni bend Pennywise iz Kalifornije. Nakon sat vremena strogog poštivanja prometnih propisa kroz Sloveniju (pretjecanje i ograničenje brzine), preko Maribora stigao sam do austrijske granice.
Carinik me nešto pita, a kako ja njemački jako slabo znam, mrtav hladan mu kažem "Wiesen, Burgenland". A ovaj meni "nein, nein"…. nešto napriča pa kaže "schnell" i ja se sjetim partizansko-njemačkih filmova gdje su Švabe vikale ŠNEL i skužim da pita koliko mi motor brzo ide i ja kao iz topa "underzibcih" (170). Ovaj oduševljen i pustio me dalje. Tu sam kupio vinjetu za non-stop 10-dnevnu vožnju austrijskim autocestama za samo 4,30 Eura (oko 32 kune). Usporedbe radi, toliko kod nas košta dva puta auto putem ići od Zagreba do Karlovca. Kupio sam i auto kartu Austrije sa susjednim zemljama (7 eura) i kasnije mi je puno pomogla. Postoji nekoliko Wiesena, ovaj se nalazi u pokrajini Burgenland (svugdje uz cestu su bili jumbo plakati s natpisom: Burgenland – zemlja sunca). Benzinske pumpe su svugdje po autoputu, tako da nema problema. Samo su cijene sokova na pumpi previsoke. Najjeftinije su Cola, Fanta ili Ice Tea po 0.5l – 2 Eura (15 Kuna).Puno mi je pomogao i ROUTE PLANNER sa interneta koji sam sprintao. U metar sam znao kad treba skrenuti sa autoputa i po sporednim cestama.

Stigao sam u 12 u Wiesen u kamp i tamo vidio da Pennywise sviraju tek u 22h… A šta ću… Kad sam dočekao Pennywise nakon 10 godina, sačekat ću i tih desetak sati. Otišao sam do gradića kupiti nešto za jelo. Cijene do plafona i u dućanu mi još i kesicu naplatili 50 centi… Vidio neku pumpu i ulio gorivo iako sam imao još pola tanka, jer ne znam ujutro kad otvara pumpa. Na ulazu šok: Ulaznica 45 eura!. (Kao zbog Placeba, koji svira istu večer). I šta se može, plaćam i ulazim. Odmah mi htjeli naplatiti i šator, ja rastumačim da nemam šator i ovaj se čudi i ne vjeruje. Ma šta će mi šator, vruće je i ovako.

iz Hrvatske i da sutra idem za njima 600 Km do Munchena. Ovaj se oduševio. Na koncertu skačem u prvom redu i negdje na pola koncerta pitao pjevač hoće li netko "sing-a-long" i valjda ostali nisu skužili i ja jedini skakao i mene izabrao od 10.000 ljudi da pjevam s njima "Stand by me"… I nakon koncerta ja odem spavati u šumu, pored kampa. Preko dana je temperatura bila oko 30 stupnjeva, a po noći je pala na 10. Navukao sam na sebe svu odjeću i smrzao se živ. Navukao i kišno odijelo i kacigu, ma ne pomaže ništa. Zaspao nekako od umora i probudio se u 5 sati ukočenih leđa.

Pa kad mi je već zima, bolje se vozit po zimi nego se na mjestu smrzavati. I biram između dva autoputa što vode prema Beču A1 i A2, i odaberem A2 jer tko zna kad ću se drugi put tu voziti. Prođem 10 Km od Mađarske granice, ali nisam imao volje ni vremena svraćati ni mađarskim carinicima objašnjavati da bi ušao u Mađarsku na 5 minuta. Odlučio sam to ostaviti za dogodine. Vozim se dalje prema Beču i nigdje benzinske… Sreća da sam dan prije ulio. Auto cesta se odjednom pred Bečom proširila na 4 trake i sve 4 pune auta, nema zaustavne trake… 6 ujutro, valjda svi idu na posao. Nema pretjecanja, vozim se u koloni, svi voze 100 na sat. Jedva sam dočekao da izađem iz te gužve.

E sada slijedi najdosadniji dio puta: Beč-Salzburg 300 Km autoputa. Na pola puta stajem u Linzu. Na netu sam vidio da ima tamo neki dućan sa MP3 playerima marke Archos, poput moga. Bez problema nađem adresu, a ono dućana nigdje. Neka zgrada i naljepnica na poštanskom sandučiću piše da je taj shop na drugom katu. Trčim uz stepenice, zvonim i otvara mi neki tip s naočalama koji nema pojma engleski i nekako ga skužim da je on samo internet dealer (čitaj: švercer) i da nema ništa na lageru… I dok sam se spuštao niz stepenice, presjekle mi se noge, kao da su mi pukla oba bedrena mišića… Sjedim na podu ne mogu se ustati… Skužim što se dogodilo. Nezagrijan i smrznut nakon 3 sata vožnje i noćne ukočenosti išao sam trčati uz i niz stepenice, a još me i leđa bole od hladnoće i vrat mi se još ukočio usput. Jedva sam dopuzao do motora. Ostao sam sat vremena u Linzu sjediti na suncu dok nije zatoplilo i kad su me mišići prestali boljeti oko 11 h sam se uputio dalje za Minhen.

Opet postalo prevruće, ali su me bar i leđa prestala boljeti. Još samo da mi vrat popusti. Sjetio sam se kako neki bikeri nose marame oko vrata, pa sam potkapu stavio oko vrata i bilo je lakše voziti. Očekujem granicu, a granice nema. Europa valjda ukinula granice. Svugdje auta njemačkih tablica. Mislio sam da sam prošao granicu vozim 160 i vidim tablu sa velikim slovom D i nekim ograničenjima. Samo sam vidio gornje ograničenje od 130, ali sam prebrzo proletio i nisam stigao proučiti je. Skužim da je to nekad bila granica. Inače ograničenja brzine za pojedinu zemlju budu na svim graničnim prolazima. Do Minhena se trudim da ne vozim preko 130. Otišao sam do frenda Robija iz Splita koji živi sa obitelji u mjestu nekih 20 km od centra Minhena. Tamo sam planirao prespavati poslije koncerta. Išao sam u lagani shoping i šetnju po centru grada.

Pronašao sam i Burger King. To je lanac brze hrane kao i McDonalds, ali je nekad bio puno bolji. Sada tamo rade samo crnci i arapi a kvaliteta užas. Na koncertu upad samo 17 Eura. Trčim u prvi red. Nađem se sa bendom i pričam ima kako mi je ovo drugi koncert u Minhenu, jer sam 1992. prodao motor da bi pogledao Ramones-e i jedan od njih mi donese kapu za uspomenu. Gledam koncert iz prvog reda i negdje na pola koncerta dobijem bocu u glavu.

Prvo sam mislio da mi nije ništa dok mi nije krv potekla niz lice. Redar me zgrabio i digao preko ograde, pozvali su hitnu i ovi su mi zavili glavu kao da sam mumija i rekli mi da moram na šivanje u bolnicu. Pitam doktoricu gdje je bolnica jer da ću ići motorom do tamo, ova poludjela. Ne da mi da vozim motor i htjela mi uzeti ključeve. Kaže da ona odgovara za mene. Pola sata je uvjeravam da me pusti, nema šanse. Stoji pored motora i kaže mi da zovem nekog da dođe po mene. Prije puta sam izvadio međunarodno zdravstveno osiguranje koje košta oko 15 kuna na dan, a bez toga ne mogu u bolnicu, da me ne oderu, a svi dokumenti mi u Robija u stanu, a ponoć je. Ništa, budim Robija da dođe i da mi donese to osiguranje, a ova još pola sata stoji pored mene kao da je policajac i čuva me kao da sam zatvorenik koji pokušava pobjeći. Robi me autom odveo u bolnicu i nakon šivanja idemo po motor. Gledam okolo di je ona doktorica. Kao da kradem motor. Kacigu držim na čelu, jer me užasno boli glava i nekako stignem do toliko očekivanog kreveta. Ujutro, umjesto da ostanem još jedan dan u Minhenu, pa onda da odem u Pulu na moto susret, odlučim se vratiti u Split. Boli me glava, nije mi ni do čega. Ne mogu kacigu staviti na glavu jer mi pritiska šavove. Nekako dižem ramena i tako se vozim. Stajem češće nego inače da se odmorim i osjećam da će ova vožnja potrajati duže nego inače.

Kroz Austriju vidim crne oblake, nadam se da će biti samo lagana kišica, kad negdje prije Villacha spojilo se nebo i zemlja. Sve se urotilo protiv mene. Vozim lagano i ništa ne vidim, kad taman ispred mene benzinska pumpa… Stajem tu dok stane kiša, na pumpi još dvadesetak motora. Odjednom u stomaku osjetim onaj Burger king od jučer… Ne mogu vjerovati da mi se to događa na putu, a nisam ništa jeo cijeli dan. Trk na wc, skoro sam u gaće… Pljusak nikako da stane, čekam već dva sata i odlučim krenuti jer čekanje nema smisla. Prolazim kroz tunel Karavanke i u Sloveniji vedro. Nema ni oblačka. Žao mi bilo što sam uopće čekao. Uz desetak stajanja na WC stižem u Rijeku oko 7 navečer. Skužim da do Splita nikad ne bi stigao ovim tempom, odlučim ipak otići u Pulu i tamo se odmoriti. Do Pule stajem zbog potrebe samo jednom i skužim da sam zbog panike nuždu obavio u "prolaz za male životinje ispod autoputa". Slegnuo samo ramenima : "Sorry ježevi i ostala ekipa".

Počinje kiša i vožnja izgleda kao vječnost. Oko 9 navečer sam skakao od sreće kad sam se konačno dokopao Pule. Navečer sam zaspao kao beba.

Subota je bila super. Sreo sam brdo starih frendova u Puli a navečer na Twin Horn susretu sviralo je Hladno pivo i odmah sam bio kao novi. Skakao sam u prvom redu bez obzira na šavove na glavi. Sljedeći plan je bio za 7 dana ići u Bolognu na Independent festival, ali prije toga morao sam na par dana "skoknuti" u Split zbog posla. Obećao sam da ću prije Bologne opet svratiti do Pule i usput na koncert legendarnog Francija Blaškovića u Savićentu. Tako je i bilo. Nakon napornog tjedna u subotu sam odvalio još 500 km do Pule i bio na odličnom koncertu i upoznao još puno dobrih ljudi. U nedjelju oko podne krenuo sam za Veneciju.

Kroz Italiju su sve auto putovi. Na kraju autostrade Trst-Venecija je gužva i kolone auta, iako radi čak 21 naplatna kućica, ali se novac ubacuje u automate, pa se stvaraju kolone. Stižem u Veneciju. Do tamo vodi umjetno izgrađena cesta, sa obe strane je more. Po Veneciji se ne može vozikati s motorom nego se mora parkirati i sa brodićima odvesti do centra grada.

Razni sumnjivi tipovi stoje na parkingu, vuku za rukav i nude vožnju na nekim svojim gliserima za po 25 Eura u jednom pravcu. Ne hvala… Par fotki i idem ja dalje.

Stižem taman pred koncert. U Bologni na koncertu preko 100.000 ljudi. Nema šanse da nađem frendove iz Splita koji su obećali srediti spavanje. Rancid su bili savršeni, ali pred kraj koncerta oko ponoć počinje kiša. Sjedam na motor i prašim za Rijeku. Na autoputu oznake za brdo gradova, ali nigdje Venezia ni Trst… Po najvećem pljusku otvaram kartu Europe i vidim da je Padova pravac koji trebam pratiti. Iako je kiša može se voziti jako brzo. Temperatura do Trsta konstantno pada i u Sloveniji je postalo opasno zima. Samo pola sata do Rijeke a iako je kraj ljeta temperatura je bila samo 10 stupnjeva (20 stupnjeva manje nego po danu). Smrzao sam se gore nego u Austriji. Iznajmio sam apartman i zaspao u odjeći. U 8 ujutro sam krenuo za Split i popodne sam stigao na posao. Samo u tih zadnjih 24h sam odvozio 1200 kilometara, od ukupno 5.500km u 15 dana (Split-Rijeka-Split-Wiesen-Munchen-Pula-Split-Pula-Bologna-Split).