Sjedam za kompjutor, stavljam slušalice, puštam Red Hot Chili Pepperse i počinjem pisati. Nalazim se u kući Aslama Azhara u elitnom dijelu Islamabada, sektor F 7/4. Posluga mi donosi čaj, Kiedis i ekipa serviraju lake note, tipkam, tipkam, tipkam…u trenutku kad sam stisnuo enter snažan pritisak popraćen praskom gotovo me bacio na pod

Dižem se i zbunjeno gledam reakcije drugih u kući. Nije potres, to je prvo što su ustanovili. Bomba! Negdje blizu nešto je odletjelo u zrak. Da blizu, pred nosom, u sektoru F 6/2 eksplodirala je bomba ispred danske ambasade. Za sada znamo da su poginule tri osobe, ali brojka će rasti obzirom na mnoge povrijeđene. Odmah pitam za koju p.m. Dance? Zbog onih karikatura, naši ekstremisti im to nisu zaboravili, rekoše. 'Osam mrtvih!' javlja policajac ispred naše kuće. 'Gine se!' rekoh potiho u bradu. Jedan čudan lifestyle u Pakistanu. Ljudi umru ili nekako drukčije najebu, ali prihvate to stoički.

Vidio sam saobračajku u kojoj je motorist pao s motora na cestu. Naravno, bez modnog detalja kao što je kaciga. Dakle, pada on s motora i čitam mu sa usana: 'Uh, govno, padam s motora!' Potom se kotrlja po podu i dalje mrmlja: 'Ode mi desna noga u krivom smjeru!' Par dana kasnije razgovarao sam u jednom selu s vjerskim mulom, te ga priupitao malo o edukaciji, islamistima, Kuranu itd. Neću prepričavati razgovor iako je uistinu zanimljiv. Moram nešto sačuvati za knjigu. Na kraju razgovora dotrčao je neki tip jamrajući na urdu. Uglavnom, nekog je ubila struja. Svi su otrčali vidjeti čija je obitelj zavijena u crno. 'Gine se', rekoh, 'jebo te led'!

Jedno od najpoznatijih mjesta u Northern Areas of Pakistan je Fairy Meadows. Ime mu je dao, isprva na njemačkom, Ferdinand von Richtenhof, isti onaj koji je krajem 19. stoljeća prvi dao ime trgovačkom putu što je stoljećima povezivao Zapad s Istokom ? Svilena cesta. Kako su poslije Britanci godinama vladali ovim krajevima, jednostavno su preveli nazive s njemačkog na engleski te ih danas većina takvima i poznaje. Do Fairy Meadowsa putuje se isključivo lokalnim malim terencima cestom nakon koje sam shvatio da je KKH (Karakorum highway) mačji kašalj. Naime, put koji vodi u planine od Raikhot mosta toliko je opasan da mi je guzica radila čitavih sat i pol vremena dok smo putovali. S jedne strane je provalija duboka nekoliko stotina metara, a iznad su stijene visoke nekoliko tisuća metara.

Put su osamdesetih napravili lokalci bez pomoći države. Omanji džip taman je toliko uzak koliko je uzak i taj put. Ponekad je džip uži, ponekad, u trenucima kad sam se molio Bogu, uži je put. Nakon sat i pol vremena uspinjanja džipom slijedi dvosatno planinarenje do Fairy Meadowsa, jedne od najljepših visoravni koje sam dosad vidio. Da ne sjebu čistoću ovog mjesta, lokalci su odlučili da nikad neće sagraditi cestu skoz do vrha. Osim par bungalova, tu nema ničega. S druge strane, ima svega.

Doručkovati na terasi male kolibe i promatrati ljepotu 8127 metara visoke planine Nanga Parbat (ispenjao ju je naš Stipe Božić) neponovljivo je iskustvo. Nangu Parbat lokalno zovu još Diamer, Demonska planina, zatim postoje još dva naziva ? Killer mountain, tako su je prozvali Nijemci nakon što je u jednoj lavini poginulo 17 njemačkih alpinista, te Sleeping beauty, ime koje je također dao jedan Nijemac nakon što je kao prvi planinu snimio iz aviona. Podsjetila ga je na ljepoticu koja spava. Tu sam odlučio odmoriti svoje prelijepo tijelo jer me neki Bog čitavo vrijeme probadao u prsima. U toj dokolici sreo sam Akisa i Vulu, Grke koje sam upoznao prije mjesec dana u Esfahanu u Iranu. Kako sam bio polomljen, ostavili su me da se oporavljam uz dogovor da se nađemo sjevernije u Gilgitu za par dana te zajedno nastavimo prema Kini.

U Gilgitu smo Vjeran Hrpka i ja 2001. godine proveli gotovo tri tjedna čekajući sve moguće dozvole za prelazak našom Buba Marom, kako sam od milja zvao svoj petnaest godina stari terenac Mitsubishi Pajero, iz Pakistana preko Khunjerab passa u Kinu. Taj prijelaz na gotovo 5000 metara nadmorske visine zatvoren je od 01.09. do 01.05. zbog učestalih odrona kamenja. U sezoni, granicu je moguće prijeći ali samo NATCO busevima. Mi smo bili van sezone i svojim prijevozom. Tu se u igru uključio jedan genijalac s kojim sam večerao nakon sedam godina. Zove se Akhtar Hussain. On nam je objasnio da trgovci mogu preko granice van sezone. Tako smo otvorili firmu ?Alpine trade adventures? koja se bavi trgovinom poludragim kamenjem kao i turizmom. Nakon tri tjedna, imali smo sve papire u rukama, prešli Khunjerab pass i naknadno uživali kad je Michael Palin u svom serijalu rekao da nije uspio prijeći taj prijelaz pa je išao na jedan istočnije.

Zadnji puta kad sam došao u Gilgit, odmah sam se razbolio. Ovaj put, da ne sjebem tradiciju, opet sam zalegao s temperaturom, groznicom i, danas, proljevom. Čak sam na putu do ComSata, lokalnog internet providera, navratio kod doktora. Taj doktor, više vrač, prepipao me i ustanovio da osim proljeva, temperature i groznice imam i dva napuknuta rebra. Posljedica je to sudara s rikšom prije dva tjedna. Skužio sam ja da to mene previše boli kad dišem, kad se mičem ili kenjam na čučavcu, da bi to bilo samo od vanjske ozlijede. Vrač mi je rekao da će me zamotati i da ležim tri tjedna. Bol će prestati nakon mjesec dana. Sorry, rekoh, neće ići. Lijep je Gilgit, ali lijepa je i moja žena. Trpjet ću bol, koja je ponekad, kad pogodim skuterom grabu ili kamen, toliko jaka da vidim zvijezde i po danu…

Došao je trenutak da opalim i zadnju dionicu puta, onu koja bi me trebala dovesti do Kašgara u Kini. Put iz Gilgita do Khunjerab passa, 4930 metara visokog graničnog prijelaza, nastavljam s Akisom i Vulom, Grcima koji su me pričekali u Gilgitu da se vratim iz Fairy Meadowsa. Akis i Vula putuju već više od godinu dana, a planiraju još barem godinu i pol. Prošli su cijelu Afriku prije nego li su krenuli u Aziju. Vozimo legendarnom Karakorum Highway u smjeru Susta u jednoj opuštenoj atmosferi punoj međusobne zajebancije. Obzirom da su puno brži od mene u svojem predivnom Land Rover Discoveryu, vozim ispred njih. Ponekad, čisto šege radi, naglo stanem pa krenem, što je na skuteru mačji kašalj. No, zaustaviti 3,5 tone i ponovo krenuti uzbrijeg, nešto je drugo.

Put nas je doveo u Karimabad gdje smo odlučili prenoćiti. Tu smo Akis i ja provjerili pritisak u gumama na mom prejebenom skuteru. Po prvi put od kad sam krenuo na put. Prva je bila na 1,5 bara, umjesto 2,1, stražnja je bila na 2,0 umjesto na 2,2 što nije tako loše ako izuzmemo čavao koji mi je zapiknut posredini iste. Jebeš čaval dok god guma ne gubi pritisak, bio je načina na koji sam popravio tu stražnju gumu. Stara utvrda Baltit devedesetih je renovirana od strane Aga Khan fondacije te je uistinu vrijedna obilaska, makar vani bilo prevruće i makar sam istu već vidio i snimio zajedno s Vjeranom 2001. godine. Bože, kako mi taj bećar fali na ovom putu…Vjero, volim te! Po povratku u hotel dočekala nas je loša vijest ? Karakorum highway je 30 km dalje u potpunosti blokiran jer je bujica s ledenjaka jednostavno odnijela komad ceste.

Isto sranje dogodilo mi se 2001., tada malo dalje, između Susta i granice. Odlučujemo čekati…da bujica prestane, da poprave cestu, da…uostalom, bolje da o tome kaže nešto više Akis, novinar najpoznatijeg grčkog auto magazina za koji je radio 18 godina . Živimo u 21. stoljeću pa pretpostavljam da znate engleski. Ako ne znate engleski, Akis je ispričao kako su putnici koji imaju vremena face, kako sam ja genijalan suputnik i sve najbolje o Hrvatima, Sanaderu, Moto klubu i Auto klubu.