U pretposljednjem nastavku našeg smo svjetskog putnika ostavili u Kini i oprostili se od njegovih putešestvija. U međuvremenu smo ipak odlučili da mu samo priliku da opiše svoj povratak kao i da se oprosti od dragih mu ljudi. Na povratku iz Kine u Sostu sam pokupio Mehu, kako me moj skuter zamolio da ga zovem, i krenuo za Gilgit. Počela je padati ledena kiša, potom led, potom samo kiša, tako da su uvjeti za vožnju po autoputu KKH bili…

Zapravo, da budem iskren, nije bilo uvjeta za vožnju. Uglavnom, gotovo da sam jedino ja vozio i to s otvorenim vizirom, 30 kilometara na sat, oprezno. U jednom zavoju kraj mene, jedva svladavajući zavoj, proletio neki kombi pun lokalaca. Dva zavoja dalje opet je proletio, ali direktno u tristo metara duboku provaliju ispod Karakorum highwaya. Crni skor – trinaest mrtvih! Da ne zaboravim da se tu oko mene uistinu gine… Nakon par dana Kine vratio sam se u Gilgit kod Akhtara Hussaina. Donio sam bocu votke oko koje se okupila sva krema vlasti u Gilgitu. Na granici carinik pitao imam li štogod. Rekoh da imam prljavi veš i litru votke. Reče da to ne mogu ufurati u Pakistan jer je alkohol tu zabranjen. Pa mu ja ispričah kako snimam film o ljepotama Pakistana, ali da mi se ujutro tresu ruke pa ako ne trznem neku kratku cugu ne mogu snimati. A, tako! Dobro, onda uđi. Dobro došao u Pakistan!; reče sijeda glava.

Za razliku od Kineza, Pakistanski carinici nam nisu kopali po torbama. Dakle, votka je, dobro ohlađena, završila na stolu u PTDC-u gdje su svi šefovi, glavešine i ostali moćnici uživali zabranjeno voće. Ja nisam. Samo sam malo popušio hašiša… Drugi dan mogao sam birati što želim. Poželio sam razgovarati s vjerskim mulom, da ga priupitam malo o edukaciji, islamistima, Kuranu itd. Za deset minuta doveli su mulu, posjeli ga na stolicu i razgovor je krenuo. Neću ga sad prepričavati iako je uistinu zanimljiv. Moram nešto sačuvati i za knjigu. Koja uskoro i izlazi? Na kraju razgovora dotrčao je neki tip jamrajući na urdu jeziku. Uglavnom, nekog je ubila struja. Svi su otrčali vidjeti čija je obitelj zavijena u crno. Gine se ; rekoh ; 'bo te led!

U Islamabadu struja nestane svaki četvrti sat u trajanju od približno 60 minuta. Kako zemlja ima kronični problema s nedostatkom električne energije restrikcije su podijeljene ne samo regionalno, već i po gradovima. Pokušavam zamisliti satelitsku snimku Pakistana, vjerojatno izgleda kao light show obzirom da u većem dijelu zemlje nema pravila kada će Teslin izum zašutjeti, a kada pokazivati put onima koji ne vide. Kad smo kod toga, u kući mog prijatelja Arieba Azhara znao sam za vrijeme nestanka struje, što ovdje zovu Lord of the shadow, pronaći moj omiljeni chili pepper, znam gdje stoji hladna voda, gdje posegnuti rukom za wc papirom u potpunom mraku…

Uglavnom, bilo je očito već vrijeme da odem! S Ariebom i njegovim prijateljima, od kojih mi je najsimpatičniji rastafarijanac Shani, te s nezaobilaznim Akisom i Vulom, Grcima koje sam opet sreo u Islamabadu, napravili smo nešto la posljednja večera. Da se netko ne zajebe, odmah smo svi izdali sve te nastavili uživati u grijehu do jutarnjih sati. U Pakistanu je svaki kamion obojan i dekoriran tisućama motiva i džindži koje klepeću unaokolo kad se kamioni kreće. Još prvi puta, 2001. godine, Vjeran i ja smo ostali zadivljeni tom umjetnošću. Ovaj puta nisam želio propustiti priliku. Gđa Anjun, žena bivšeg ministra obrane Pakistana, pozvala je iz Karačija lokalnog Da Vincia ili tako nekakvog koji je krenuo s urešavanjem mog nenadmašnog skuter (ovu riječ, nanadmašni koristim tak zato što mi glavbi urednik Auto kluba rekao da kad pišem za Moto klub ne smijem koristiti prostee riječi kao što je primjerice nenadjebivi Ili je možda rekao da ne smijem napisati prejebeni, sad se više ne sjećam točno za koju je od ove riječi rekao da je prosta). Uglavnom, što se farbanja Muje tiče, neki će reći da je riječ o kiču, drugi da je riječ o umjetnosti. Meni se sviđa, a to je bitno.

After posljednje večeri napravili smo u krugu obitelji Azhar, jeli smo kolače, pričali o bombama, pakistanskoj nacionalnoj kuhinji, frapeu od manga i još nekoliko uobičajenih stvari. Morao sam rano leći pa nisam ni legao. Već u tri ujutro pakirao sam stvari na skuter i krenuo prema željezničkoj stanici u Rawalpindiju. Ovaj put nije mi se dalo voziti s policijskom pratnjom do 1500 km udaljene Quette, pa sam komotno zakupio spavajuću kabinu. Skuter je zalegao među vreće s brašnom, a ja među tijesne stranice kreveta kojeg sam skupo platio. Neki od mojih prijatelja (ne mislim na tebe, Fiket) ne bi se mogli okrenuti u takvom krevetu (ne mislim ni na tebe, Mladene) već bi im guzica zapela između poprečnih čeličnih letvi (ne mislim ni na tebe, Tamara). Bio sam sam prvih pola sata, a narednih 35 sati, koliko je vlaku trebalo da dohvati Quettu, kupe sam dijelio s petoricom. Pokušao sam što više spavati, ali me klima ubijala. Bila je narihtana na 18 stupnjeva. Kad ju zgasiš, brzo se popne na 45 stupnjeva, koliko je vani. Uglavnom, brzo sam se prehladio. Da će vlak malo dulje putovati najavio mi je SMS-om Arieb. U Quetti su digli u zrak prugu kojom sam stizao pa im je trebalo neko vrijeme da ju poprave. Nažalost, dijelovi čelika odletjeli su u obližnje kuće i ubili dvoje djece, curicu i dečka. Gine se…

U Quettu sam stigao znojan jer je klima zadnjih šest sati posve odustala. Spakirao sam stvari i otišao u prvi hotel kojeg sam našao. Na ulazu su neki Švabe popravljali staru Toyotu kojom putuju. Sjetio sam se Akisa i Vule koji su sada u Indiji, Insha'Allah! Kraj recepcije ugledao sam njihovu naljepnicu na staklu, istu kakvu imam na skuteru, istu kakvu se može vidjeti po čitavoj Africi, sada i Aziji, svugdje kud su ovi nesalomljivi Grci prošli. Veselio bih se tome i sada puno više da u isto to vrijeme na drugoj strani planete meni dragi čovjek nije odlučio da je predstava za njega gotova. Nakon nekoliko dana napisao sam mu pismo koje nisam imao kamo poslati:
Dragi Vladimire,
moja odiseja teče putovima koji su možda već prije ucrtani, a možda ih upravo ja takovima crtam, naš Bog jedini zna. Taj isti Bog dodijelio ti je ulogu kojom nisi bio zadovoljan. Uzalud si mijenjao postave, kazališta, glumce oko sebe, uloga je jednostavno bila preteška, prijatelju. Glas o tome da si odustao dočekao me u pustinji Dašt-e-Lut, onoj o kojoj sam ti pričao da je zajebana. Osim što me dotkula vrućina, morao sam veći dio puta voziti pod vojnom pratnjom. Čak je u jednom trenutku vojska zapucala na dva Peugeota 405 koji su se nalazili dvjesto metara ispred nas.

Radilo se o švercerima Afganistanaca u Iran. Uopće tamo nema, kako sam mislio, nekakve organizirane sofisticirane mafija koja se tim bavi, već je tu riječ tek o nekoliko skupina koje doslovno igraju mačke i miša s vojskom. Nadzorne točke na toj jedinoj cesti kroz pustinju zaobilaze u velikom luku, potom opet nastavljaju cestom. Ponekad zapucaju na njih, ovi im vrate, pa je par mrtvih lijevo-desno, a život ti, dragi moj Vlado, ide dalje, barem za neke. Kad sam se dokopao Yazda, bio sam na sigurnom, barem što se života tiče. Osim tih švercera, neformalni zapovjednik Baluči vojske (pustinjski revolucionari) otima turiste da bih ih zamijenio za brata koji se nalazi u iranskom zatvoru i kojeg čeka smrtna kazna. Nema on ništa protiv mene, ali sam mu ja zgodno sredstvo trgovine. Izbjegavši njegove šake, a i šake nemilosrdnog Sunca, uživao sam u sigurnosti Silk Road hostela. U Europi je počelo nogometno prvenstvo. Tako blizu, a tako daleko. Nogometni travnjaci izgledaju kao nebeski pašnjaci naspram te pustinje u kojoj su mnogi izgubili glavu. Vlado, što te ne ubije, ubit će te sutra, rekoše mi iskusni. Zato sam ti ja pobjegao u grad iz tisuću i jedne noći, Esfahan. Tamo me je prijatelj Babak dočekao kao brata, što tvrdi da sam mu i postao. Velika ti je to stvar. Kao da netko dosudi konstantan jedanaesterac u tvoju korist. Brata Babaka moj Bog voli. Njegova lijepa žena Marzieh brine se o njemu (još uvijek je podosta infantilan) te će od njega napraviti muškarca za poželjeti. Iako je htio da ostanem još nekoliko dana, dragi moj Vlado, srce me vuče doma. Kad mi moja mala Marla kaže tata na telefon, moje srce se stegne, u grlu mi je knedla. Bože, kako sam uspio zavoljeti neko drugo biće, a toliki sam egoist.

Dok ovo pišem, leđa mi otpadaju. Rezultat je to bjesomučnog paranja asfalta od Esfahana do Mahin Milani u Teheranu pa do Esfandijara u Tabrizu, dvoje ljudi koji su moj put uvelike olakšali. Usput sam na slanom jezeru Hoze Soltan uzeo zrno soli jer sam znao da će mi ta mudrost trebati kasnije na putu. I znam da mi ne bi preporučio da servisiram skuter u Iranu (takvo što ne postoji u tim krajevima), ali je Esfandijar imao veliku volju. Rastavili smo skuter, zamijenili neke dijelove, sklopili skuter i ustanovili da imamo viška dijelova, a da niti jedan ne nedostaje na Mehi, kako od milja zovem svoj skuter. Kao u crtanom filmu! Iz Tabriza sam krenuo na južni ulaz u Tursku. Granica je Sero-Esendere. Nema nikog živog, turisti su rijetki kao pošteni političari, dobro, malo češći, kao Yeti. Čim sam ušao u Kurdistan počeo sam rješavati kurdsko pitanje. Kockao sam se igru koju zovu Okey do sitnih sati. U razgovoru sam ih nagovarao da se osamostale, da uzmu svoj dio zemlje u Iraku, Siriji i Turskoj. Kao primjer, naveo sam Hrvatsku. Eto, mi smo se poubijali sa susjedima i sad imamo svoju zemlju, nos u guzici EU, budućnost u šalici kahve. Rekoše mi da nisu glupi i da to nije način. Ipak, zbog onih par glupih nisu mi dali da vozim po noći.

Da sam mogao ugasiti automatska svijetla na Mehi, pustili bi me da vozim po mjesečini, ovako su me pozvali k sebi. Mislim, dragi Vlado, da sam samo zakomplicirao odnose između Turaka i Kurda sa svojim revolucionarnim idejama. Umislio sam si valjda da sam Ernesto koji putuje na motoru i piše dnevnik? Bilo kako bilo, nastavio sam voziti u smjeru u kojem me srce vuče. Stotine i stotine kilometara dnevno uništavaju moja leđa, ali mi je glava na ramenima. Vlado, i nju sam umalo izgubio danas. Iza Malatye mi je pri brzini od 100 km/h pukla guma, srećom zadnja, tako da nisam poljubio asfalt. Da je prva eksplodirala kao ta zadnja, mislim da bih ti se pridružio prije nego želim. Ja sam, za razliku od tebe, zadovoljan svojom ulogom. Ponekad se ponašam kao amater, ali i dalje glumim u tom teatru kojeg zovu život. Dolazak iz Ankare u Istanbul bio je vrlo emotivna stvar. Ljudi iz Orient hostela su se uistinu veselili mom uspjehu. Proveli smo dvije noći na krovu hostela s kojeg se vidi čitav Istanbul. Na tom istom krovu postao sam svjestan da sve što sam dosad napravio u životu ne vrijedi ni pi?n dim jer sam i dalje poprilično sebičan momak kojem paše da ga netko tetoši i hvali, nerijetko tu ulogu preuzmem sam na sebe.

Na tom istom krovu sam postao svjestan da moje najveće putovanje nije ono pješačenje iz Rusije u Francusku, nije ni ovo mrcvarenje na skuteru već jedno putovanje na koje tek krećem. Ubijanje ega trajat će jedno dulje vrijeme. Na tom istom krovu napravio sam prvi korak na tom putovanju. Što na kraju da ti kažem, Vlado? Ti si jedini od kojeg se nisam uspio dostojno oprostiti prije puta. Ono veće kad sam bio kod tebe, obećao sam svratiti na pokoju votku koju si s tolikom ljubavi pravio. Nažalost, nisam uspio i sad mi je žao. Znaj, dragi moj Vladimire Tlustenko, da jedan dio mog srca ima urezano tvoje ime. Hvala ti za lijepe trenutke, prijatelju, i ZBOGOM!

 

Tvoj Boris

Izdvojeno

800 kilometara Balučistan pustinje najopasniji je dio puta do Kine. Za to sam se godinama pripremao u kampu HRT-a gdje me urednik dokumentarnog programa naučio vještini ?kako ostati govno i kad se po tebi puca?. Vojnici, obavezna pratnja, bili zadivljeni mojom sposobnošću preživljavanja u najsurovijim uvjetima

Klaus i priležnica idu u Hong Kong, a Richard u Mongoliju. Nemaju Mehu pa imaju problema s motorima

Jedan Englez, mlad i lijep, otputuje avionom u Indiju gdje živi dvije godine. Potom kupi novi Royal Enfield i krene nazad doma. Na putu stane u gradiću Bamu i mirno spava u Akhbar guest house. U 5 i 17 ujutro probudi ga potres koji zatrpa njega i još 45.000 ljudi. Sve što je ostalo od njega je ovo što vidite na slici. Gine se?