Predstavljamo vam prvu od ukupno pet nastavaka ove zanimljive i vrlo humoristične pustolovine. Prva etapa 23.000 km dugog puta zagrebačkog producenta završila je nakon 2200 km u Kapadokiji, u špilji Švabe Andusa u kojoj je bio ugošćen poznati glumac i avanturista Michael Palin.
Kažu da tko jednom krene na Istok, nikad se uistinu ne vrati kući. Neki se zaljube u cestu, neki u mistiku Orijenta, neki pak ne znaju zašto tamo putuju. Za takve na Istoku tvrde da se vraćaju kući, jer su u prošloj reinkarnaciji tamo živjeli. Također, kažu da svaki put u životu ima svoj razlog i smisao kojeg onaj koji putuje često ne vidi na vrijeme. Istok sam prvi put doživio 2001. godine kad sam s Vjeranom Hrpkom četiri mjeseca putovao iz Hrvatske do Kine i nazad. Bilo je to nevjerojatno iskustvo koje je naknadno promijenilo moj pogled na svijet. Sada ponovo putujem Svilenom cestom u Kinu, nažalost, bez Vjerana. Njemu karma odredila drukčiji put. Nadam se da će se naši putovi ponovo sresti…
Da ne duljim o pripremama, problemima i ostalim sitnicama koje su mi nakratko stale na put. Stoga dragi čitatelju, smještam u udobno sjedalo skutera Aprilia Scarabeo na autoputu Bratstva i jedinstva, dok vozeći vrtoglavih 105 km/h obilazim kamione i krepane olupine, koje su prek' žnore dobile produljenje registracije. Vjerujte, opasnije su za okolinu nego nuklearna elektrana Krško. U Beograd sam stigao kao od šale. Prenatovareni skuter parkirao sam u stražnjem dvorištu zgrade u kojoj živi Sandra Šiler, dobra prijateljica. Odmah me odvela na Kalemegdan, pa na klopu, a kasnije na Adu Ciganliju. Na splav u vlasništvu ciganskog banda "Black Panthers", vjerojatno najpoznatijeg takvog u cijelom Beogradu. Slobo, menadžer banda, čim me ugledao, odmah me prepoznao. Piće je bilo na stolu. Kao i moj novi GPS koji bi me trebao sigurno dovesti do Kine, a još sigurnije vratiti kući.
Nije ga htio zamijeniti za prava na korištenje tri njihove pjesme u dokumentarnom filmu kojeg snimam na putu. Kaže: "Tri pesme!" Za ovaj komad blešteće plastike? Ti mora da si poludeo!? "Daj, Slobo, ovo je zadnji model, čudo tehnike, mrak spoznaje, istina u malom. Čak imaš gumb idi kući!", rekoh uvjeravajući ga u isplativost kupnje GPS-a. "Znam kad moram da idem kući, ne mora da gledam u tu spravu!", reče Slobo nezainteresiran. "Daj Slobo, jebo ga ti, pa radi se samo o tri pjesme!". "Gle, momče, dobiš jednu i sretan si!" reče Slobo nepokolebljivo.
Što sam mogao, pljunuo sam u šaku i rukovao se s njim. Zato što sam dobar čovjek, reče, dat će mi još dvije strofe od druge pjesme. I tako sam riješio dio glazbenih prava za svoj film, popio par rakija te krenuo … Pojma nemam gdje sam krenuo ni gdje sam stigao, a ponajmanje zašto! Sljedeće jutro bauljao sam Beogradom tražeći dijelove sebe i odgovore na pitanje je li Kosovo Srbija? Uvjeriše me da jest, nakon tko zna koje rakije. Lazar je ostavio jaja za tu zemlju, rekoše mi. Istina je da je to uvijek bila većinska muslimanska zajednica, ali je bio tamo barem jedan Srbin, pa je to Srbija, kako bismo mi Hrvati rekli šaleći se na komšijin račun. Odgovor na pitanje jesu li sretni dobio sam u njihovim pogledima. Nisu, dapače, tužni su i jadni, ali ne plaču već liječe duše po kavanama.
Beograd sam napustio tužan i zaliječen. Put do Niša dobra je autocesta koja stoji 1050 dinara za strance i one koji se takovima osjećaju. Iz Srbije sam prešao u Bugarsku. Ako je to kako izgleda EU, ja ne želim ići u tu zajednicu. Radije napravit' pakt s Kinezima! Uglavnom, u Bugarskoj se nisam zadržavao, već sam napao Sofiju, potom Svilengrad, preletio granicu i jedva zakočio u Istanbulu. 250 kubika i jedan konj ( ili ti ja) više nego što je serijski napravljeno, učinile su ovu kombinaciju čovjeka i stroja nenadmašnim. Osjećao sam se kao kralj. Iza leđa mi je ogroman ruksak na koji se naslonim dok mi guzica uživa u velikom udobnom sjedištu. U Istanbulu sam prestao pisati SMS-ove za vrijeme vožnje, jer bi me mogli doći glave. Ako te taksist ne ubije danas, vjeruj mi, sutra će. Tražeći "Orient" hostel na Sultanahmetu u blizini Aje Sofije, švercao sam se iza lokalnog motoriste na Hondi od 125 kubika. U jednom trenutku taksist mu je oduzeo prednost, umalo i život. Lokalac je skrenuo na rinzol i nastavio juriti između šetača, koje je bolio k….c za nas, kao i političare za ličko-senjsku izbornu jedinicu. Na kraju rinzola ukazala se Pitijska proročica koja mi je mirnim glasom rekla: "Ići ćeš, preletiti, nećeš pasti s motora!"
Na kraju rinzol je bio visok brat bratu 40 cm, ako ne i manje. Manijak na Hondi s velikim kotačima fino je tresnuo s oba kotača na cestu i nastavio vrludati dok sam ja tako bubnuo auspuhom da su se trgli svi ribiči na Galata mostu. Gledajući je li mi auspuh još uvijek sastavni dio motora, uspio sam prednjim kotačem uletjeti frajeru drito u prednja vrata. Umjesto da zakočim i saberem se, još sam jednom dao gas i opet ga našiljio. Nek' ide u p…. materinu! U hostelu "Orient" odsjedam peti put, već sam domaći. S vlasnikom gledam utakmice, komentiram dnevni život, žalim se na cijenu od dva eura za litru benzina, pijem ajran (jogurt) i čekam da se vrati Mehmet koji je odveo moj skuter na sigurno. Nakon što sam obavio sva snimanja koja sam trebao, drznuo sam se opet sjesti na skuter i provocirati taksiste. Jedan me po tračnicama ganjao skroz od Topkapija do Aje Sofije, jedva sam mu umakao. Drugi me dočekao na Taksimu, spreman da ispravi grešku onog prethodnog.
Malo po rinzolu, malo u krivom smjeru, malo po malo i pobjegao sam i njemu. Treći me našao kod Arasta Bazaara, ali je to već toliko blizu hostela da nije imao nikakve šanse. Ušao sam u "Orient", naručio dupli čaj s ledom i čekao trbušnu plesačicu. Imala je 22 godine, sise k'o dinje, energije na pretek. Svi muškarci su poludjeli čim je zavrtjela bokovima. Ja tek kad sam čuo da zarađuje 3500 eura mjesečno bez napojnica. Jebemti Akademiju, mislio sam si u sebi o četiri protraćene godine učenja da postanem producent, čovjek kojemu uvijek smrde noge. Mogao sam plesati profesionalno, a ne samo po stolovima na svadbama, tamo negdje prije gulaša.
U Istanbulu sam proveo nekoliko lijepih dana, no srce me povuklo dalje na Istok. Pozdravio sam Hussaina, Mehmeta i Apu te krenuo prema Ankari. Cesta je dolična, ali kamiondžije ponekad zajebu pa dovedu i sebe i druge u opasnost poput onih krntija koje su regu dobile prek' štele. Par stotina metara ispred mene jedan kamion se zakucao u drugi, potom prevrnuo i gotovo u cijelosti blokirao autoput. Ja sam zamišljao kako ga, poput onog natapiranog idiota iz Mad Maxa II, prelijećem i nastavljam voziti, ali sam ga ipak zaobišao zbog lošeg iskustva iz Istanbula. Prije nego li sam stao, osvrnuo sam se da vidim ne čeka li neki taksist na trenutak moje nepažnje i prevelike emotivnosti za sudbinu vozača, ali ga, srećom, nije bilo.
Vozač je bio dobro. Malo je premoren pa nije kužio što se odvija ispred njega, fućkaš ga. Put dalje nastavio sam opreznije. Svakog kamiondžiju pretjecao sam širom otvorenih očiju. Čim bih skužio da je budan, laknulo bi mi. Dao bih gas, pojurio 120 km/h i već bih bio ispred njega.
U Ankari sam navratio do Gordana Bakote, našeg veleposlanika u Turskoj. Malo smo pročakulali o političkoj situaciji u toj zemlji, malo o domovini, potom se pozdravili. Prespavao sam kod Jerka Letice, atašea koji glavom kida oblake, koliko je visok. Dalmatinac, a drag čovjek. Već sljedeći dan putovao sam iz Ankare za Kapadokiju. Cesta je još uvijek dobra, ali s mjestimičnim kidanjem i naoblakom, ništa što ne mogu preletjeti na skuteru koji se još uvijek čuje kao motorkultivator. Uneredili su se navoji na mjestu gdje se grana auspuha spaja s motorom. Kapadokija je za Turke kao Plitvice za nas Rvate. Erupcijom vulkana nastalo je porozno tlo, potom erozijom vjetra i vode čudnovat krajolik koji su nastavali razni narodi tijekom povijesti, uglavnom krijući se u podzemnim gradovima od neprijatelja. Da ne dužim o njihovim Plitvicama, ukucaj u Google "kapadokija" pa saznaj više.
Ionako sam tu došao zbog Maggie, učiteljice engleskog koja se u Kapadokiju iz Londona preselila 1998. godine. Prvotno je radila u hostelu "Shoestring" ispred kojeg smo Vjeran i ja odsjeli u legendarnom terencu Buba Mari. Tada nismo imali para, a guzica nam poželjela vidjeti puta. Maggie nas je švercala uz razne grupe, pomagala na sve moguće načine…. Susret s njom nakon sedam godina rasplakao bi i financijsku kontrolu, a kamoli ne mene. Maggie sad ima knjižaru u Goremeu, mjestu u regiji Kapadokija. Začudilo me kako se svega sjeća kao da je bilo jučer. Vjeruj mi, rekla je da su, unatrag tih deset godina što živi ovdje, najveći utisak na nju ostavila dvojica mangupa koja su slušala Bob Dylana, ljubila život, Efes pivo i slobodu govora ? mislila je na nas, čovječe! Poznavajući je, nije govorila formalnosti u životu, već iz srca. Kad treba, dobiš od nje…, ne to što ste pomislili već po jeziku, bez pardona. Odsjeo sam ponovo u ?Shoestring? hostelu i evocirao uspomene na prošlo putovanje. Bože, bio je to prvi mačić koji nije zadavljen, već se spasio. Nakon ove glupe usporedbe, dvije utvare, slične dvojici Francuza na Africa Twin motorima koje sam upoznao u Istanbulu, pojavile su se na vratima hostela.
Nakon što sam ispio čaj do kraja i naručio novi dupli, utvare su došle do mene. Ispalo je da nisu utvare već Erwin i Giurm, motoristi koji iz Pariza putuju za Peking potom avionom nazad. Kako su uletjeli u rundu, pozvao sam po jedan dupli za svakog i runde su krenule. Ubili smo se od čaja. Giurm je počeo frfljati, Erwin je naopačke palio cigaretu a ja sam se pokušao sjetiti drugog stiha Balaševićeve pjesme:
– U vojsci sam stekao druga do groba i kroničnu upalu zgloba, suvenir na stražarske dane.
Ujutro sam se uputio u gradić Urgum konačno popraviti auspuh. Muhamed se primio posla i ubrzo uvjerio da su navoji otišli kvragu kad sam bubnuo auspuhom u rinzol, onomad u Istanbulu bježeći od pomahnitalog taksiste. Nikad se nije susreo s moćnijim skuterom, kao što je Aprilia Scarabeo 250 kubika pa je napravio isto što i većina kineskih inženjera kad ugleda novi BMW. Počeo ga je rastavljati na dijelove. Nakon što ga je ogolio da ga majka ne bi prepoznala, reče: – A tko će to majko sastaviti?
"Oćemo, oćemo, inshaAllah!", rekoh samouvjereno. Nakon sedam sati, uključujući pauzu za ručak i vrijeme za Muhamedovo klanjanje, skuter je opet bio kao nov. Vrum, vrum! Uzeo sam gedoru trinaesticu i, položivši je na njegovo ćelo, imenovao ga službenim serviserom za Aprilijine skutere.
Ubrzo sam se vratio u Goreme. Imao sam što vidjeti. Francuzi su se opet našvasali čaja tako da je jedan frfljao, a drugi palio cigaretu naopačke. Potiho sam se presvukao i otišao kod Maggie. Zajedno smo bili pozvani na večeru kod Andusa, Švabe koji već 23 godine živi u Kapadokiji. Njegova priležnica napravila je odličnu večeru, nakon koje sam umalo polizao i prste na nogama.
Inače, poznati svjetski putopisac Michael Palin, ex Monthy Payton, upravo je njega stavio u svoj serijal "Nova Europa". Uvijek sam htio postati netko kao Michael Palin, ali me u startu sjebao Miro Branković sa HTV-a te sam morao postići dogovor sa SLO TV-om. Nitko nije prorok u domovini, rekli su mudri. Pitao sam Andusa kakav je Palin. Reče, jednostavan i ugodan. Kvragu, rekoh, nikad neću postati kao Michael Palin…
Tekst i foto: Boris Veličan
